Iskustva je razmijenilo oko 40 predstavnika iz raznih oblasti društva koji se bave kvalitetom. Učestvovali su konsultanti, predstavnici certifikacijskih kuća, ali i preduzeća i institucija koji su implementirali i certificirali sistem za upravljanje kvalitetom kojom prilikom su prezentirali svoja iskustva, prednosti i probleme kod uvođenja sistema  kvaliteta.

„Želim naglasiti da je Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta prepoznalo važnost ove teme i da je u poticajnim sredstvima, koja se svake godine dodjeljuju putem Javnog natječaja, predvidjelo Program za dodjelu sredstava za izgradnju inovativnog gospodarstva (uvođenje ISO standarda, osiguranje CE znaka, inovacije i transfer znanja i tehnologija)“, rekao je Bejić.

Tokom rasprave rečeno je da u oblasti uvođenja i certifikacije sustava kvaliteta ima slučajeva preferiranja niske cijene usluga bez obzira na kvalitetu i na takva način se devalvira vrijednost izdanih certifikata. Asocijacija za kvalitetu BiH trebala bi se pojaviti kao korektivni faktor, u smislu da donese kodeks ponašanja u toj oblasti. Ona bi, smatraju sudionici, mogla formirati i cijenu konzultantskih i certifikacijskih usluga, kao što to čine odvjetničke komore u svojoj djelatnosti.

Ukazano je na evidentan nedostatak domaćih certifikacijskih kuća, tako da se dešava da certifikaciju sisitema kvaliteta vrše kuće koje čak nisu registrovane u BiH. Poticajna sredstva koja država izdvaja za podršku certifikaciji se tako odlijevaju iz BiH, iako mi imamo kadrove koji su u stanju da te poslove obavljaju podjednako dobro. Koncipirani su osnovni kriteriji: certifikacijska kuća mora imati nacionalnu akreditaciju, zapošljavati prvenstveno domaće stručnjake i biti registrirana kao pravna osoba u BiH.

Konstatirano je da u BiH nema jedinstvenog registra izdanih certifikata i njihovog trajanja. Postoje pokušaji Vanjskotrgovinske komore, Asocijacije za kvalitetu i Instituta za standarde BiH da uspostave takve registre, ali je evidentan problem ažuriranja podataka, jer certifikacija (a time i registar izdanih certifikata) nije obavezna. U šiframa djelatnosti (čak i po novoj klasifikaciji djelatnosti) ne postoji djelatnost certificiranja, što predstavlja prepreku za registrovane kuće koje se bave tom djelatnošću u BiH. I to, uočeno je u stranim kućama, daje mogućnost nelojalne konkurencije na tržištu BiH.

U zaključcima je istaknuta potreba preispitivanja uloge univerziteta u društvu, jer se često, pored dvije osnovne djelatnosti (obrazovanje i naučnoistraživački rad), instituti i fakulteti bave pružanjem konzultantskih, pa i certifikacijskih usluga, iako za to ne posjeduju validnu akreditaciju.